Što reći o godini u kojoj smo trebali branit titulu prvaka države? Puno toga. Amo na dva načina: najprije obrana, pa onda napad (to tako ide u  našem sportu).Ovo obrana mojih momaka ide ovako: svi se pojačavaju i ekipiraju, a mi na našu žalost ostajemo bez Marina-ja se nadam na neko kraće vrime jer kad se on vrati mi ćemo se osjećat „cili“, a ovako u strepnji i molitvi to nismo. Zato naše posijete crkvama gdje god bili, zato naš pozdrav prije svake utakmice „za koga-za Grgata“ u svim kategorijama 92.-93., 94.-95., 96.-97. Marine „nema predaje“ i oćemo te u ekipi. Ali mi smo ipak morali bez Marina. Možda smo jedina ekipa u HR koja se zimi nema gdje sklonit, a ova zima bila je neumoljiva. Šta kiša, šta hladnoća, eto ti proliće, a mi na „zero“ sa snagom i uigranošću. Pubertet puca „sve u 16“ , nisam vidija pametnije dice (moš mislit), nisam ni ja za bacit, sve znaju sve mogu, a ne možeš ih vidit na treningu i kao takvi budemo prvi u regiji. Jedan poraz, istina Bog malo gadljiv i meni ali takav je sport- nekad nešto otiđe tamo di ti nećeš. Najbolje zaboravit...

Piše(tj. pokušava): Boško Nazor (trener luzer) tako kažu.

Kad se tu još dogode različite školske smjene, udaljenost od Dugog Rata…Ma neću više plakat (ima ona naša poznata „il si prvi, il si govno“). Dio ove ekipe i to : Šolić,  Banović,  Gale, Suša, Glavaš, igra vrlo bitnu ulogu u kadetskoj ekipi koja se takmiči u prvoj hrvatskoj kadetskoj ligi ( i neće ispast). To je vjerojatno šta nas spašava u ciloj ovoj priči o uspjehu ili neuspjehu kako god!

Momci garant vride, to dokazuju dosadašnji rezultati ali bez rada unaprid, vjerojatno postaju „povijest“- bili jednom prvaci HR
Ovde već prelazimo na temu napada za ovu moju ekipu. Kad se nešto hoće onda ih je teško od toga odvratit, a ja ne znam da li oni hoće bit rukometaši ili učesnici nekog takmičenja. Sa učesnicima je lako, ne tribaš ništa znat, moć, ni htjet ( to vrijedi i za mene). Ali ovi DRUGI trebaju HTJETI trenirat na uštrb izlazaka, krizmi, rođendana, izleta, spavanja, a ponekad i učenja. Ali alibi „učenje“ sve rješava: moram učit, a svi su pali polugodište. Prvi golman dan prije državnog dobije 3 asa. Stvarno faca od diteta. Kazna – nema državnog.

Di smo stali' Na htjet. Dalje ide MOĆI. Moći ćete nešto ako to i želite. U ovom slučaju vrijeme za trening. Kako tog ulaganja nije bilo MOĆI – NEMA, (polufinale i finale državnog kao i turnira u Zagrebu za Božić, isto polufinale i finale).

Vjerojatno je to iskustvo igranja za starije presudno u cijeloj ovoj priči o uspjehu ili neuspjehu, kako god. Do polufinala je sve O.K. Grupe prođemo bez problema ali onda moć otiđe boljim radnicima na treningu. Bog je to tako zamislija, a ja se slažem s njim ako smijem.

Nikad zajedno na treningu. Da mi je netko prije prvenstva  dao polufinele, reka bi –uzimam, a osjeća bi se ka da sam nešto ukra, a sad smo tužni, kao zadnji, bez medalje, a to je taj rad kroz godinu. Vridimo  medalju ali je moramo zaslužiti RADOM. Bez rada smo dogodine još dalje i dalje.
Ovo godište je imalo četiri državna. Zagreb i mi jedini u sva četiri polufinala, prvo, treće i 2 zadnja mista. Prosudite“znanje“ ovih naših mamaka.  Kaže ona stara „šta te ne ubije, to te ojača“. Hoće li nas vrijeme koje predstoji ubiti ili ojačati pokazat će naredni period, ali sve je na nama. Jedini pravi put je bolje organizirati vrijeme i šta više istog provoditi na treningu, na uštrb izlazaka,cura, pića…Bit u vrhu hrv. rukometa još koju godinu, a onda tko je spreman za let neka odleti više i više, s božjim blagoslovom.

Znam da je bilo teško pratit ovu ekipu i mene kroz godinu, kako zbog love, tako i zbog ne baš uvijek primjerenog ponašanja. Trudit ćemo se bit bolji .
Ne bi bilo loše promijenit trenera jer je ovaj „luzer“ i rekli bi mladi „probija je“. „Oprosti rođo Vladimire“ ako nisam ovo napisa onako po tvom gušatu. Ipak sam u Barbarića ima 2 po vezi.

Fotogalerija: