Rekli su mi da ih ne stavljan na interent, da mogu pojist i drugu, treću porciju, da mogu popit koliko oću, a bilo je lipog crnoga, dobroo! rekli su mi, imaš odrješene ruke, čisti pjat, uvik napola punu čašu, ma imaš sve, što god ti triba samo - ne meći nas na Interent! Evo, ako baš moraš, a znamo mi vas bandu novinare, slikaj samo neke i to prije spize! Slikaji prazne pjate, klikaj, pritišći, ali nemoj nas dirat dok guštamo. 
Nemoj kad je na stolu, kad zamiriše isprid nosa, kad kacijola počne plesat uokolo... Evo za deset minuta je gotovo, javlja nam kuvar, samo da kumpiri još malo padnu... Meštar od bakalara miša li ga miša, neće njemu zagorit... I tako u preduskrsnom raspoloženju u ovo sveto doba, na Veliki Petak, oko dvaneste, trineste ure, delicija je napokon stigla na stol, a meštar od kruva, inače najveći živući dugoratski trener, uvatija se noža i riže li ga riiže, tehniko i bivši tajnik traži papar, predsjednik organizira i mobitelira i nazdravlja crnim, kojeg je donio novi trener, prvi pitur općine ćakula s prijevozničkim mogulom, dok vlastiti pogon, ka i uvik, ili radi ili stoji u punoj pripravnosti. Stiga je i tajnik, olitiga tajnica... Uto je kuvar još jedanput promiša u oba lonca, i reka - Gotovo je! A mi se potom uvatili najdražeg posla... I štoću, mora san ih poslušat. Nema slika s spizom! Ferma san Interent. Po direktivi. A pravo reći, i ima san pametnija posla ... Piše: Mladen Banović
