HRVATSKA rukometna reprezentacija osvojila je srebrnu medalju na Europskom prvenstvu, potvrdila da je rukomet i dalje najuspješniji hrvatski sport, ali više od svega pokazala svim nevjernim Tomama ( uključujući i potpisnika ovih redova) da zaslužuju vječni naklon i slavu zasluženu uistinu herojskom borbom kojom je osvojeno ovo odličje.

"Tužni smo, ali ponosni ovim što smo napravili. Naš je trud zasluženo nagrađen srebrom", kaže Metličić i dodaje kako će za hrvatsku reprezentaciju uvijek igrati, bez obzira na ozljede. "Nama je ponos igrati za našu državu i zastavu. Ovo nije posao; mene posao čeka za dva dana kad se vratim u klub, ali ovdje igram jer to želim i želim dati sve od sebe. Za sve ljude koji nas gledaju i bodre, i na kraju krajeva za svoju djecu. Čak i ako boli treba stisnuti zube i dati sve od sebe. Mi smo to danas napravili i moramo dignuti glavu visoko jer nije sramota izgubiti od ovakve Danske", zaključio je Metličić.

Piše: Marko Petrak
Foto: AFP

Iako se ona popularna "srebro zlatnog sjaja" gotovo uvijek upotrebljava kada se pokušava smanjiti žal za propušteni najvišim postoljem, niti jednoj medalji ta metafora ne pristaje bolje nego ovoj rukometnoj, jer uzevši u obzir sve probleme s kojima su Pakleni krenuli u Norvešku i s kojima su se suočili tijekom natjecanja, ovo srebro je uistinu zlatnog sjaja i više...

Iako će izbornik Červar vrlo vjerojatno sasuti drvlje i kamenje za suce koje će optužiti za krađu, kao što je jučer Onesta isto (nepravedno) napravio u polufinalu, Danska je ipak zasluženo europski prvak jer je pokazala i odigrala najbolji rukomet na prvenstvu, stoga bi bilo nepravedno tražiti mrlju koja zapravo ne postoji. Danci su bili bolji i zasluženo odnijeli zlato.

Iznad svega - Hrvatska

No vratimo se malo na početak, točnije prije početka. Krajem priprema i uoči samog puta u Stavanger stvari su mirisale na katastrofu, a jedina medalja koju ova generacija nije imala u svojoj kolekciji činila se dalja nego ikada prije. Džomba i Zrnić nisu niti otputovali, a Balić je u posljednji trenutak (na vlastito inzistiranje) odlučio krenuti iako neoporavljen i bez pravog treninga gotovo 2 mjeseca. Stvari nisu ništa bolje izgledale niti na vanjskim pozicijama, Lacković se tek vraćao nakon dužeg izbivanja zbog ozljede, a u slično lošoj formi je bio i naš prvi strijelac, Petar Metličić. Malo tko je očekivao nešto više, a jedine optimistične izjave su dolazile baš iz redova naših rukometaša koji su unatoč svemu najavljivali pohod na najviša mjesta.

Već je skupina pokazala da momci misle ozbiljno; redom su padali aktualni viceprvaci svijeta Poljaci, Česi, te za nas uvijek neugodni Slovenci. Igra nije bila blistava, ali najbolji pobjeđuju i onda kada ne igraju najbolje, a upravo su to činili Červarovi izabranici. Protivnike su pobjeđivali velikom željom i upornošću, ali više od svega čvrstom psihom i iskustvom u prijelomnim trenucima utakmica. Protivnici bi se dobro držali do sredine drugog poluvremena kada su naši ubacivali u višu brzinu i na kraju su sve pobjede izgledale uvjerljivo. Muke i probleme u realizaciji(zbog lošije forme Metličića i Lackovića), nadoknađivali smo gotovo perfektnom obranom 3:2:1 koja je oduvijek bila zaštitno lice ove momčadi te nevjerojatnom požrtvovnošću i zajedništvom koja je isijavala iz baš svakog time outa i poklika "Iznad svega - Hrvatska".

Samo jedna loša utakmica

U drugi dio natjecanja po skupinama plasirali smo se s prve pozicije i s maksimalna četiri boda koji su nam, kako smo mislili, trebali osigurati miran prolazak u polufinale. No, tada se desila Danska i jedinih 60 loših minuta Paklenih u Norveškoj. Poraz od 10 golova manjka, ugrozio je sve dobro učinjeno do tada i ponovno poljuljao vjeru u mogućnosti ove momčadi. Svima je bilo jasno da ćemo za prolaz u polufinale morati svladati domaćina koji je na krilima publike i sudaca koji su dopuštali njihovu grubu igru, nizao pobjede. Na našu sreću Norvežani su kiksali protiv Slovenaca, pa nam je i remi (što se kasnije pokazalo kao odlučujuće) bio dovoljan za Lillerhamer.

Momci su još jednom pokazali karakter, nadigrali Norvežane pred njihovom publikom i remijem osigurali polufinale, a domaćina poslali u borbu za utješna mjesta. Slijedilo je polufinale protiv Francuza i možda i najbolja hrvatska utakmica u Norveškoj. Pakleni su ušli s posebnim motivom željni izravnavanja računa još iz Njemačke i nakon rovovske borbe i silnih batina, Lackovićevim golom otišli u današnje finale.

Balić daleko najbolji na svijetu

Iako rečenice što bi bilo kad bi bilo vrlo rijetko imaju smisla, vjerujemo da bi kompletna i zdrava Hrvatska dodala još jedno zlato onom olimpijskom i svjetskom. Rijetko viđenim zajedništvom i vjerom u vlastite mogućnosti hrvatski rukometaši su došli do još jednog povijesnog uspjeha hrvatskog sporta.

Kad je riječ o pojedincima ponovno treba izdvojiti Ivana Balića koji je još jednom pokazao da je bez konkurencije najbolji svjetski rukometaš i kad nije u formi. Iako je "Francuz" Karabatić ponio titulu najkorisnijeg igrača prvenstva, to je priznanje moralo otići Baliću najboljem strijelcu i najboljem srednjem vanjskom igraču u Norveškoj, no teško bi Norvežani podnjeli da hrvatski genijalac osvoji i ovo priznanje.

Najljepše iznenađenje i najveći dobitak prvenstva je definitivno mladi Ivan Čupić, koji je bez imalo kompleksa i straha iz utakmice u utakmicu opravdavao Červarovo povjerenje i vraćao mu gotovo perfektnim igrama i realizacijom. Iako je u ovim trenucima slavlja vrlo ružno upotrijebiti riječ razočarati, mislimo da je realno reći da mladi Duvnjak još uvijek nije opravdao epitete koji ga već nekoliko sezona najavljuju kao novog Ivana Balića. Izgledao je nesigurno, bezidejno, a Hrvatska je s njim na čelu gotovo uvijek upadala u rezultatsku krizu, a nije niti na odmet spomenuti niz nerealiziranih sedmeraca koji nas na sreću nisu skupo koštali.

Pred Paklenima su kvalifikacije za Peking i Olimpijske igre, a poželjeti im možemo samo puno zdravlja, jer je to jedino što će im trebati. Kvalitete, znanja i velikog srca već ionako imaju napretek.