Zamlja koja ima barem četiri milijuna nogometnih
izbornika (a rukometnih barem upola
manje), u kojoj se svaki tjedan igra barem jedna povijesna ili
odlučujuća utakmica, u kojoj se svako muško (i barem pola žena) izvan koljevke osjeća pozvanim i
štoviše, obveznim, glasno u svakoj prilici podjeliti svoje mišljenje o utakmici,
mahnitim gestikuliranjem analizirati taktiku pobjednika, stručno objasniti
uzroke poraza nesretnih, poslati suce gdje im je i mjesto, ili jednostavno,
logički objasniti "dobitni" tip na
finski trećeligaški hokejaški derbi susret koji se još nervozno "čekao" za basnaslovni dobitak i nešto još važnije, za
cjelovečernje hvastanje i "vađenje
masti" ekipi iz ulice,... E sve te osobe su se jučer vrlo rado
prihvatile uloge koja ih na kraju nekog manje-više uspješnog sportskog niza
nekako uvijek dopadne - role generala poslije
(izgubljene) bitke
... Piše: Mladen Banović
Pogađate, govorimo o rukometnom četvrtfinalu SP...
Riječ je, čitam, slušam, o ... tragediji. Waterloou. Sumraku. Pomračini...
Ili je ipak riječ o Sportu, ovaj put rukometu, o pobjedama (a bilo ih je) ali i o porazima (jedan, ali hebi ga...)?
Generali, idemo dalje!
Budimo konstruktivni - gradimo školske dvorane!
Za nove Baliće, Metličiće, Vukoviće, Vukiće...
Točnije, da novi rukometni mađioničari ne budu morali iz naših malih mjesta u (ZG-)egzodus prije vremena...