Gdje god da kažete “Idem na streljanu”, jamačno će vas pogledati s čuđenjem. Jedino će u Dugom Ratu znati na što mislite. Streljana je zapravo Streljana, s velikim S, to je igralište na kojem rukometaši Hrvatskog Dragovoljca treniraju.

– Je, tako se zove jer je ispod terena nekoć bila streljana. Nekima sa strane možda zvuči čudno, misle da se rugaš, ali nama je to normalno – govori nam trener Dragovoljca Marin Stipičić.

“Streljana” je, inače, igralište na - otvorenom. Na asfaltu. Stoga Dugoraćani sebe nazivaju “kraljevima asfalta”. Bila bura ili jugo, snijeg ili kiša. Neumoljivo treniraju, prkose hladnoći i često vodom natopljenom balunu. Na “Streljani” treniraju svi uzrasti kluba, od mališana do seniora, čak i rukometašice Orkana.

– To nam je tradicija i neki ludi entuzijazam. Učimo djecu od malih nogu da je to igralište svetinja i da se trenira neovisno o uvjetima - kaže Ivan Pleić, koji u klubu obavlja razne funkcije. Nekoć je bio igrač, a sada tajnik, trener, voditelj škole rukometa, sve i svašta... A samo mu je 28 godina.
Gdje god ima termina...

Dragovoljac dvoranu nema, pa domaće utakmice igra na splitskim Gripama, a ponekad u Solinu, Kaštelima, gdje god ima slobodnih termina... Gosti su i kad igraju doma.

I unatoč tome ostvaruju zapažene rezultate. Lani su izborili plasman iz 2. lige Jug u 1. ligu koja se igra na razini države. To je drugi rang hrvatskog rukometa, Premijer je onaj najviši.

– Da imamo dvoranu, već bismo bili u Premijer ligi. I ovako nam se ljudi dive što igramo u ovoj ligi - smatra Stipičić, koji je u klubu već 21 godinu. Dok je bio mlađi sanjao je dan kad će zaigrati u dvorani u Dugom Ratu, ali evo, još ga nije dočekao.

– Žalosno je što se radujemo danu bez kiše da možemo normalno trenirati, ali to nema veze s rukometom. Pola stvari ne možete napraviti, a još i morate paziti da vam se netko ne ozlijedi. Imamo nadstrešnicu od 30-ak kvadrata pod kojom radimo neke vježbe. Igrači su štufi, pate im koljena i zglobovi. Mladi momci to još ne ćute, ali iza 30. sve dolazi na naplatu.

Gdje zapinje s izgradnjom dvorane u Dugom Ratu?

– Ne znam. Dugi Rat je s tvornicom ferolegura sagradio pola Poljuda, bilo je novca, ali valjda nije bio takav trend da izgrade dvoranu. Nepojmljivo mi je da nitko u državi nema sluha za to. Djeca glavinjaju po mjestu jer se ništa ne događa. Uvjeren sam da bi dvorana bila puna od jutra do večeri.

Tradicija rukometa u Dugom Ratu je neosporna, igrački potencijal također, ali bez pravih uvjeta momčad se rasipa. Jedni odlaze u Kaštela, drugi u Split, treći se ostavljaju rukometa... Pleić pojašnjava:

– Igračima ne možemo ponuditi uvjete ni plaću i zato smo zadnjih godina izgubili nekoliko važnih karika. Ne smiješ ih sprječavati u razvoju karijere.

Je li možda nova sportska dvorana u Omišu rješenje?

– Nadam se da ćemo u njoj dočekati početak sljedeće sezone u kojoj će liga biti podijeljena na sjever i jug pa će nam troškovi biti manji. U tom slučaju, uz malo sreće možemo kroz dvije, tri godine pretendirati na Premijer ligu - smatra Pleić.

I zaista, ovaj 62-godišnji vitalni starac iz Dugog Rata zaslužuje bolji tretman. Da u poznim godinama zasja u punom sjaju.

TRI PRAVILA PO KIŠI: 
NEMA ŠUTA S KRILA, PUCAJ ‘ŽABICE’ SA SREDINE I NE VODI BALUN U KONTRI

U to vrime dobro se znalo ko ima dvoranu. Naravno da je Split ima, malu zelenu na Gripama. Ima je i Trogir. U Opuzenu je bila ona s mekin podon, a kad je ima Opuzen di neće i Metković? I Dubrovnik. I Trilj. 

A da ne govorin ovi vanka Dalmacije di san igra, oni su svi imali dvorane. I Pula i Rovinj i Umag i Kutina i Garešnica, da ne govorin Rijeka i Zagreb.

Kad bi Savez objavija raspored prvenstva po kolima prvo bi zaokružija gostovanja di imaju dvoranu. Nisu se smila priskočit. Išli bi s gušton u Opuzen, pa neka se na onome njihovome mekanome podu lako moglo razbit jer je noga zapinjala, a nije proklizavala ka šta triba. Išli smo s gušton i u Metković iako bi nas tamo nabrijani domaćini uvik nacipali. Samo neka je u dvorani. Nasuvo. Uteplo.

To je bija kompleks nas bez dvorane. Šta smo trenirali po buri, na nuli, kad prsti pomodre od zime i ne moš normalno baratat balunon, kompleks nas šta smo trenirali i igrali po kiši. Mi u Sućurcu, Gomilici, pa oni u Solinu, Dugome Ratu, Makarskoj, Kninu, šibenskoj Crnici, na Brdima, po otocima... 

Dan prije nego šta bi išli igrat u Dugi Rat obavezno bi gledali vremensku prognozu. Sijerković bi rek’o, nije bilo Vakule. Samo da ne bude kiše...

Dvi godine i puno napravljenih gluposti na užas mojih trenera tribalo mi je za skužit kako igrat po kiši. Tri zlatna pravila. Ka prvo, nema šuta s krila. Jer balun bi se toliko natopija i nabotija da bi posta dupli, a uzto i toliko klizav ka da si ga drža u ulju, da ga nisi moga kontrolirat nikako.  
I zato je s krila nemoguće bilo dat gol. Takvi balun nisi moga držat u jednoj ruci. Ako bi ko i pokuša, to bi letilo na sve strane. Pucalo se samo sa sredine, najbolje žabicu od poda da balun dobije ubrzanje. I ka treće, zadnje, u kontru nisi smija ić tako da vodiš balun. Jer bi ti uteka. Samo od ruke do ruke,  bez da takne pod, ka u ragbiju. 

To je iskustvo igranja po kiši. Dok svatiš šta i kako budeš kriv za par izgubljenih utakmica. Onih šta bi završile 8:6 ili 9:5... 

Kad je Čizma, fotoreporter, posla slike kako njegovi Dugoraćani treniraju po kiši vratija san se u ona vrimena. Koliko san samo puta gori u brdu, na Streljani, igra protiv Bočkaja, Nazora, pokojnoga Mušca... Sićan se Streljane ka kazne, ili bi bila kiša ili ajme ladno zbog bure. Uvik je gori puvalo ili padalo.

I mislija san da su to prošla svršena vrimena. Dvadesetak je godina prošlo, Kaštila su dobila dvi dvorane, e da su nama onda bile di bi nam bija kraj, Solin isto dvi, Makarska, pa čak i Jelsa i Korčula. I Šibenik i Knin... 

Jedino još u Dugome Ratu prije treninga gledaju u nebo i čekaju šta će Vakula reć..

Ne moš virovat.

{fcomment}