• počeci rukometa u dugom ratu

    Rukomet se u Dugom Ratu počeo igrati davne 1954. godine

    Pročitaj više.

  • turnir ratko kosor

    U organizaciji rukometnog kluba Orkan, u Dugom Ratu je u rujnu 1988. godine održan prvi memorijalni turnir "Ratka Kosora" u znak sjećanja na tog prerano preminulog igrača i trenera koji je ponikao u Orkanu.

    više informacija

  • PRVACI HRVATSKE !

    Dječaci rođeni 1994. godine i mlađi postali su Prvaci Hrvatske.

    Pročitaj više.

  • PJESKAŠI NA KROVU HRVATSKE

    Klub rukometa na pijesku ''Dugi Rat'' prvak Hrvatske za sezonu 2007

    Pročitaj više.

Lino Červar: Moja istina o Hrvatskoj u Švicarskoj

LinoBiti odgovoran i pošten na poslu u sportu nije dovoljno. Mora se pobjeđivati. A bilo je to prije tek nešto više tri godine kad smo počeli naš zajednički uzlet, i igrači, i izbornik, i stožer, i logistika, i Rukometni savez. Na pet najvećih sportskih natjecanja bili smo uvijek u vrhu i to kroz pet polufinala, tri finala, te osvojene dvije zlatne i jedne srebrne medalje. Krenuli smo, sjećam se toga, kao zadnji u Europi 2002. godine, tiho, skromno, na prstima, kad mnogi u nas nisu vjerovali. Bili smo bezimeni, bez imena i prezimena. Ali sjećam se tog početka i nikad ga neću zaboraviti. Bio je to entuzijazam. A toga ima i danas ...

LINO ČERVAR:

Moja istina o Hrvatskoj u Švicarskoj

Da budem iskren, mišljenja sam da sam u borbi za brončanu medalju morao biti hrabriji i napraviti promjenu u sastavu. Šteta, nisam to napravio

Piše: Lino Červar, Foto: Robert Belošević

Lino ČervarKad sam se prvi put pojavio kao izbornik hrvatske rukometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Portugalu, ni u snu nisam mogao predvidjeti da će dečki i moja malenkost sve to pokrenuti u jedan rukometni pokret koji ne ostavlja ljude ravnodušnima.

Nisam mogao pretpostaviti u veljači 2003. da će dečki pokrenuti ljude, djecu, mladež, stare i mlade, i cijele obitelji. Pokrenuti osjećaje, strepnje, zabrinutost, molitve. Identifikaciju, ponos, dostojanstvo naših građana. Kao najodgovorniji čovjek i kreator priprema, taktike i vođenja igrača, nisam mogao pretpostaviti kako ću težak ruksak na leđima nositi svaku godinu u mjesecu siječnju, kad se redovno održavaju najveća svjetska natjecanja.

Biti odgovoran i pošten na poslu u sportu nije dovoljno. Mora se pobjeđivati.

A bilo je to prije tek nešto više tri godine kad smo počeli naš zajednički uzlet, i igrači, i izbornik, i stožer, i logistika, i Rukometni savez. Na pet najvećih sportskih natjecanja bili smo uvijek u vrhu i to kroz pet polufinala, tri finala, te osvojene dvije zlatne i jedne srebrne medalje.

Krenuli smo, sjećam se toga, kao zadnji u Europi 2002. godine, tiho, skromno, na prstima, kad mnogi u nas nisu vjerovali. Bili smo bezimeni, bez imena i prezimena. Ali sjećam se tog početka i nikad ga neću zaboraviti. Bio je to entuzijazam. A toga ima i danas. To je ta nevidljiva snaga koja dolazi iz srca i iz duše. Uvjeren sam da je to ono najpozitivnije stanje tijela i uma, pozitivna energija koja se prenosi na sve ostale, na igrače, gledatelje u dvorani, na ulici, u domove, i utječe na zdravlje i raspoloženje čovjeka. Priznajem, uvijek strepim pred natjecanje, pitajući se: "Hoćemo li uvijek biti ekipa koja igra sa srcem ili će nas obilje života udaljiti od te naše najveće kvalitete?"

Pobijedio francuski golman

Ono, što mi nitko ne može osporiti, ono čime se nikada neću složiti je tvrdnja da nisam imao ideju. Imao sam je, i te kako. Ideja za koju sam se borio kroz čitavo prvenstvo donijela nam je odlično 4. mjesto u Europi. Nije mi drago kad mi kolege osporavaju pravo na ideju. To neću nikad prihvatiti, jer sve te velebne uspjehe koje smo postigli, imali su svoje uporište u inovativnosti, kreativnosti kojoj posvećujem svu svoju trenersku edukaciju i inspiraciju. Uostalom, dosadašnji rezultati, odnosno činjenice dali su mi za pravo. Bez ideje čovjek ne može doći do cilja. Da, u tome sam tvrdoglav i nerijetko sam nepopustljiv u mojim promišljanjima. Uvjeren sam da život nikada nije demokratičan. Demokracija je samo u politici, kod sindikata, javnim institucijama, ali u sportu, znanosti i ekonomiji, nema demokracije.

Neki mi spore odluku da igram u pojedinom trenutku bez lijevog krila. Zašto? Po mojem sudu, to se nerijetko pokazalo jako uspješnim, a nekada i ne baš (iako Vori nije i kod dva pivota bio uvijek i klasičan pivot, već i dobro krilo). Ipak, to nije bilo presudno za osvajanje medalje. Na nekim se utakmicama to pokazalo kao efikasna ideja, primjerice, protiv Norveške, Danske, Francuske i unatoč tome što je zakazala realizacija u čistim šansama. Osim toga, želim naglasiti da nas je u polufinalu više pobijedio francuski golman nego francuska reprezentacija. Držim da mi nikada nećemo imati ovakve rezultate ako budemo kopija igre drugih reprezentacija. Doduše, treba pratiti i uzeti dobro i od drugih, ali moramo imati svoj identitet.

Zašto se sramiti 4. mjesta

Još uvijek je naša igra model i primjer rukometne ljepote i vještine i smiješne su tvrdnje da smo pročitana knjiga. Biti četvrti, za mene je uspjeh i ponosan sam na njega. Ako su Nijemci kao aktualni europski prvaci naveliko slavili peto mjesto, a imaju više igrača nego mi stanovnika, zašto se sramiti četvrtog mjesta - plasmana ispred rukometnih velesila kao što su Rusija, SiCG, Slovenija, Norveška, Mađarska. Naravno da nam je iskreno žao što nismo osvojili medalju, poglavito zbog naših navijača koji su došli u Švicarsku. Žao nam je i onih koji su odvojili veliku svotu novca da bi mogli pratiti i navijati za našu reprezentaciju.

Možete mi, dragi prijatelji, reći što god želite. Ako smo vas razočarali, javno se ispričavam. Ali, pri tome ću reći dvije stvari. Prvo, dok god budem bio na čelu naše reprezentacije budite bez brige - svi će igrači dati još više i, drugo, borit ću se za svoju promociju, ali i jednako tako za svoju domovinu i za sve njezine građane. Ali nikada neću dozvoliti da bilo gdje obećavamo zlato. Uvjerit ću dečke da to nije dobro, da nije mudro, a niti pošteno, ni korektno prema svim drugim reprezentacijama. Mi nikad ne možemo i ne želimo veća prava na uspjeh od drugih. Igralište i naša igra je naša istina, ostalo su samo želje. Nije fer od nekih kolega da su nakon Europskog prvenstva željeli naglasak dati na propuste i uspjeh pretvoriti u neuspjeh. Neki su mi rekli da je to samo primjer zlobe, zavisti i gubitničke frustracije.

Neki su predložili da podsjetim dotične rukometne eksperte na njihove istinske neuspjehe nakon Atlante, gdje se zadnji uspjeh postigao s mnoštvom vrhunskih igrača, s recimo tzv. Yu-reprezentacijom, odnosno Yu-produktom.

Nakon toga, dakle, na tri svjetska prvenstva i na tri europska prvenstva, reprezentacija Hrvatske, pod vodstvom tih trenera ostvarila je najlošije rezultate u hrvatskoj rukometnoj povijesti, ostavivši mi u naslijeđe zadnju reprezentaciju u Europi (zadnje, 16. mjesto iza Izraela). A da ne govorimo o tome da kao domaćin Europskog prvenstva u Zagrebu, nisu se uspjeli, s vrhunskom reprezentacijom, plasirati na Olimpijske igre u Sydneyju. Pritom su spomenuli i njihova imena, g. Kljaića i g. Zovka. Mene osobno to ne zanima, jer rezultati reprezentacije na terenu su jedina činjenica.

Natjecateljski stres

DžombaOno što želim istaknuti je to da je naša današnja rukometna reprezentacije za samo nešto više od tri godine, uspjela ono što prije nje nitko nije napravio. Treba podsjetiti da je u prošlosti bilo slučajeva da su se neki današnji kritičari vrlo teško odazivali pozivu u reprezentaciju, poglavito ako to nije bilo dodatno novčano vođenje reprezentacije. Osim toga, kad su bili u poziciji trenera na igralištu, nisu baš djelovali kao ljudi s petljom. Danas, s dnevnicom od 80 eura igrači trče na poziv, a drugi plaču i očajavaju što nisu pozvani unatoč tome što igraju u vrhunskim europskim klubovima. To trebamo i nadalje njegovati i to mora biti primjer svima. Pozitivan primjer su i nogometaši koji također s puno ponosa i ljubavlju nastupaju za hrvatsku reprezentaciju.

Čitam da neki zadiru u odnose između igrača i stožera. Držim da je to dosta nekorektno. To gospodinu Bašiću nije trebalo, jer teško je vjerovati da se s lošim odnosima postane olimpijskim pobjednikom, svjetskim prvakom i doprvakom, pa i četvrti u Europi. Kao da se zaboravilo njihovo vrijeme u reprezentaciji kad su se i međusobno tukli, a da je u iskazivanju mišića sudjelovao i stožer reprezentacije. Pritom moram naglasiti nekorektnim sugestijama i negativnim poticanjem razbiti naše zajedništvo.

Što se tiče naših međusobnih odnosa mogu reći da oni znaju biti i emotivni, ponekad i povišenih tonova jer kriteriji su za svakog igrača nevjerojatno visoki, čak i za one koji igraju u slabijim klubovima. Radi se, naime, o zahtjevima koji su daleko iznad njihovih maksimuma i logično je da čovjek koji je izložen presiji i natjecateljskom stresu, i plane. Ipak, ono što ne mogu razumjeti je namjerno prešućivanje činjenica nekih kritičara koji više nego dobro znaju da su u 14 radnih dana ključni igrači tek malo ili nimalo trenirali, počevši od Lackovića, Metličića, Džombe, Šole, Špoljarića, do Balića, i da je to glavni razlog nedostatka tjelesne pripremljenosti, a samim time i razine igre u oba pravca. Kako to nazvati nego nekorektnost. Već se o tome izjasnilo nekoliko igrača.

Što se tiče vraćanja u obranu treba reći da smo u posljednje dvije utakmice primili iz kontre toliko golova koliko u cijelom prvenstvu. Time sam sve rekao, a da ne govorim o ozljedi Balića u trenutku kad smo imali aktivan rezultat s Danskom.

Nakon utakmice sam se kretao među našim navijačima i kunem se da nisam, niti u jednom trenutku, čuo ni jednu primjedbu ili uvredu, već samo potporu i razumijevanje. Da su ti iskreni navijači i bilo što negativno rekli, bilo bi to razumljivo, jer navijači su odvojili veliki dio kućnog proračuna da bi gledali svoje miljenike. Nažalost, neki koji su došli na tuđi račun, uspjeh shvaćaju na svoj način i lijepa riječ očito im je strana. Međutim, ne zamjeram nikome. To je osobna stvar svakog pojedinca. Na svu sreću, takvih je jako malo, ali vješti su kad kritiku mogu promovirati.

Za šaku eura

Hrvatska muška rukometna reprezentacija se već sutra mora okrenuti prema Olimpijskim igrama u Pekingu. Pritom treba usporedo raditi na dva kolosijeka. Jedan je da se pod hitno priključe mladom kosturu reprezentacije novi mlađi igrači koji će pridonijeti širini odabira i širini korištenja igrača u igri. Iako treba naznačiti i to da mnogi od potencijalnih igrača, kao Bičanić, Ostarčević, nisu čak ni standardni igrači u Hrvatskoj rukometnoj ligi, a želimo biti prvaci svijeta. Time želim samo reći, odnosno oslikati kakva je težina dosadašnjih uspjeha, da ne spominjem neke igrače koji više nemaju status u europskim klubovima kao u prošlosti. No, u svakom slučaju, i nadalje moramo raditi na automatizaciji dva sustava igre, dakle, s Balićem i bez njega. Ono što je vrlo važno, to je da nastavimo s radom u klubovima, na odgajanju mladih igrača, budućih nasljednika najbolje vrste.

Namjeravamo napraviti i promjene u stožeru reprezentacije, nudeći šansu ljudima s novim ambicijama i željom za dokazivanjem.

Nisam još čuo ni čitao da s juniorima do 21 godine nismo bili ni na europskom, kao ni na svjetskom prvenstvu, što je naš veliki hendikep. Nije mi jasno kako se toga nije sjetio nitko od naših stručnih komentatora. Dakle, moramo poboljšati rad s mlađim uzrastima, te rad s trenerima, odlazeći u bazu, odnosno u županije.

Ne možemo odgađati izgradnju dvorana u cijeloj Hrvatskoj, napose rukometnog doma u Zagrebu. Bez ispunjenja tih uvjeta teško je zadržati kontinuitet uspjeha rukometnog sporta. Mladi igrači koji još nisu sazrjeli putem raznih tzv. menadžera, napuštaju domovinu za šaku eura, ne znajući da su si presudili, odnosno da nikad neće dosegnuti vrh piramide.

Oni koji su imali strpljenja pročitati samo zadnji dio hrvatske rukometne priče, razumjet će da istina ima i drugu stranu medalje. Da ne nabrajam pri tome i uvrede, meni napose. Od toga da mi drugi planiraju pripreme, da mi drugi vode momčad i pripremaju treninge i određuju taktiku. Dakako, to se govori samo onda kada se osvaja zlato, kada toga nema, onda sam ja autor svega. Kada su neki uglednici pitali francuskog filozofa, matematičara i fizičara, zašto se nije osvetio čovjeku koji ga je nekom prilikom javno uvrijedio, on im odgovori:

- Iznad svake uvrede treba se izdignuti, tako visoko da vas ona ne može doseći. Tako ona ostaje onome tko ju je dobacio.

Dragi prijatelji, uz želju da vam možemo podariti još puno rukometnih zadovoljstava, uz iskrenu zahvalnost svih naših igrača, hvala za svu potporu koju nam dajete, uz ispriku ako smo vam ostali dužni, dragi naši navijači.

Nakon utakmice među našim navijačima i nisam čuo ni jednu primjedbu ili uvredu, već samo potporu i razumijevanje. Da su bilo što negativno rekli, bilo bi to razumljivo, jer odvojili su veliki dio kućnog proračuna da bi gledali svoje miljenike. Nažalost, nekima koji su došli na tuđi račun, lijepa riječ očito je strana.

The Best betting exchange http://f.artbetting.netby ArtBetting.Net
How to get Bookmakers Bonus - articles.
BIGTheme.net - Theme Catalog